Kako je plastika zarazila svijet?

Proizvodnja plastike započela je 1930-ih i 40-ih godina, a omasovila se 1950-ih. Radi se o vrlo praktičnom materijalu; savitljivom, laganom i lako obradivom pa nije ni čudo da je vrlo brzo ušao u svakodnevnu upotrebu, pogotovo u Americi. Ubrzo, proizvodnja plastike se nezamislivo povećala, tako da je 2015. iznosila 269 milijuna tona. Glavni proizvođač plastičnih materijala je Kina (27,8%), zatim Europa (18,5%) i zemlje članice Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini ili NAFTA-e (18,5%). Većina sirovina za izradu plastike dolazi od fosilnih goriva; nafte, ugljena i plina, znači od neobnovljivih izvora koji zagađuju okoliš, ugrožavaju zdravlje ljudi i uzrokuju klimatske promjene. Sasvim dovoljno razloga da ih, bez obzira na namjenu, ostavimo pod zemljom.

Velika većina proizvedene plastike koristi se jednokratno, a najveći dio za najjednokratniju od svih upotreba – za pakiranje, tj. ambalažu. Sad je dobar trenutak za naglasiti da plastični materijali traju jako, jako dugo i da se zapravo nikad ne razgrade. Plastičnim predmetima trebaju stotine pa i tisuće godina da se raspadnu, a ni onda ne nestaju već prelaze u mikroplastiku. Zato je i više nego apsurdno što neke od njih, poput spomenute ambalaže, zatim žličica za miješanje kave ili štapića za uši, koristimo doslovno nekoliko sekundi i zatim bacamo.

Zbog masovne proizvodnje udružene s jednokratnom upotrebom, stvaraju se nezamislive količine otpada, koji nažalost vrlo često završi u morima i oceanima. Dosad je, u svijetu proizvedeno 8.300 milijuna tona nove plastike, a do 2015. velika većina toga , tj. 6.300 milijuna tona postala je otpad. Od tog otpada, čak 79% je završilo na odlagalištima, 12% je spaljeno, a samo 9% reciklirano. Plastika s odlagališta, zbog lošeg gospodarenja otpadom diljem svijeta, raznim vodenim tokovima dospijeva u mora i oceane. Tamo čini čak 60-80% svog morskog otpada od kojeg stradavaju životinje, bilo zaplitanjem, gušenjem ili zbog pothranjenosti (jer jedu plastiku misleći da je npr. meduza), a usitnjavanjem u mikro- i nanoplastiku dospijeva i u hranidbeni lanac ljudi. Recikliranje, iako nužno, ne funkcionira ni približno dovoljno dobro da se sanira značajan dio plastičnog otpada.

Zašto onda i dalje koristimo taj materijal, za koji plaćamo tako visoku cijenu? Zašto pristajemo na to? Kako nas uspijevaju natjerati da sudjelujemo u uništenju okoliša, posebno naših mora u koja godišnje dospijeva i do 12 milijuna tona plastičnog otpada? Nametanjem (ne)kulture bacanja, normaliziranjem i nametanjem jednokratne upotrebe i uvjeravanjem javnosti da je plastika jeftina, praktična i sigurna.

Mediteran, u koji spada i Jadran, već je jedno od najugroženijih područja što se tiče onečišćenja plastikom. Gustoća plastičnog otpada je jedan komad na svaka 4m², što ga svrstava uz bok s tzv. oceanskim vrtlozima plastike u svjetskim oceanima. Stanje je alarmantno, no rješenja postoje. Osim uvođenja veće odgovornosti proizvođača i korporacija za svoje proizvode,  ponovne upotrebe materijala i puno efikasnijeg recikliranja, najvažniji korak je da odbacimo bacanje kao svakodnevni stil života.  Poštujmo prirodu, poštujmo život, poštujmo sebe. Zaslužujemo kvalitetu i trajne predmete koje ćemo koristiti puno puta i uživati u njima.

EU ZABRANILA JEDNOKRATNU PLASTIKU OD 2021.

Po direktivi o smanjenju utjecaja određenih plastičnih proizvoda na okoliš, koje su dogovorene između tri glavne institucije EU-a još u prosincu, uvodi se zabrana određenih plastičnih proizvoda za jednokratnu uporabu za sve zemlje članice od 2021.g.

To se odnosi na proizvode, kao što su slamke, štapići za uši, pribor za jelo, tanjuri, oksorazgradiva plastika, spremnici za hranu, čaše od ekspandiranog polistirena te štapići za pridržavanje balona, koji zajedno s izgubljenom opremom za ribolov čine 70 posto otpada na europskim obalama i u morima.